Znaš li kada je dosta

Znaš li kada je dosta? Znaš li granicu kada postaneš i sama sebi glupa? Znaš li do kuda i koliko trebaš popuštati i zatvarati jedno oko i praviti se glupa? Evo da te pitam: “ZNAŠ LI?”

Ja sam mislila da znam. I sada mislim da znam odnosno sada sam uvjerena da znam jer čovjek najbolje nauči kada osjeti razočarenje na vlastitoj koži i kada se opeče. No, meni nije bilo dovoljno da se jednom opečem, ja sam to kao pravi štreber morala ponoviti nekoliko puta kroz par godina i onda sam rekla:  “E dosta je!”

Naime, poznajem jednog jako finog dečka (obrazovan, zgodan, mlad, duhovit – jednom rječju predivan) koji je kroz nekoliko godina pokušavao biti dio mog života i ja sam isto to željela i pokušavala. Bilo je perioda tijekom tih godina kada smo se rijeđe čuli, a bilo je i perioda kada je to bilo na dnevnoj bazi.       Čuli,  jer smo se rijetko viđali (ovo rijetko je čak blaga riječ) ali mi je laskala njegova pažnja, priča, savjeti i komplimenti. On je bio onaj kojeg bi uvijek pitala što obući, što kupiti – tu je bio nepogrešiv. Znao je sve moje priče i strahove. Pred njim sam se lako otvarala. Pred njim nije bilo tajni, bila sam uvijek i u svemu svoja, ona prava ja. Ne znam li je to zbog toga što smo uvijek nekako “hrabriji” kada ne gledamo drugu stranu u oči? Evo ne znam…. No, na kraju dana meni je falio onaj realni dio te priče tj da se viđamo, smijemo, idemo u kino i jednostavno družimo.  Vjerujem da je i njemu to nedostajalo, ali bi uvijek zapeli kad god bi se išli dogovarati za susret. Uvijek je meni nešto iskrsnulo ili njemu. Uvijek bi imali opravdanja. Uvijek sam vjerovala u ta opravdanja jer čovjek vidi ono što nosi u sebi.  To uvijek je trajalo par godina! Ljutila bi se i isto toliko odljutivala nekoliko desetaka puta. Popuštala i htjela vjerovati da smo pametniji i da ćemo se napokon početi viđati. Kada nam je to i pošlo za rukom i uspjeli se vidjeti na piću 2 puta u 10 dana – pomislila sam WOOWWW, NAPOKON!! No, to je bilo kratkog vijeka, a ta 2 susreta su bila nekako usputna kada to gledam s današnje točke gledišta. Ali tada mi ni to nije bilo bitno. Bitno je bilo da se pokrenemo. Nakon toga opet smo zapeli i ja sam jednostavno počela sumnjati u sve. Umorila sam se. Naljutila se (opet!). Povukla sam se.  Jednostavno odustala.

Dokle idemo da nekome dokažemo da nam je stalo? Mi žene smo u stanju okrenuti svijet naglavačke da mu dokažemo. Zna li druga strana to prepoznati? Sve su ovo pitanja koja sam sebi postavljala čak i sada dok ovo pišem. Moja zadnja poruka ovom divnom muškarcu je bila zamolba da se ne javlja više, a da i ako ja učinim prvi korak neka mi ne odgovori. Vjerujem da će kao pravi gentleman to ispoštovati. Da, nedostaje mi…vrlo često ga se sjetim ali mislim da je važnije da smo pustili jedno drugo kako bi se otvorili za nešto novo. Nije mi žao niti minute „potrošenog“ na njega. Nadam se da je sretan. Iskreno mu to želim.

Anđelka Valentić

Majka full time

Indestructible amabasador za HR forever